This website or its third-party tools use cookies to collect data that helps us improve the website. If you want to know more, please refer to our Cookie Policy. By closing this banner, scrolling the page, clicking a link or continuing to browse otherwise, you agree to the use of cookies and our Privacy Policy. If you want to withdraw your consent, go to your settings.

nasuncokretu.jpg

Gazdinstvo Gavrilović: Najskuplje platite kad na tržištu kupite lažan med, ma koliko jeftin bio

published on 07 Sep 2017, in Intervju

Potpuno prirodan med dobijen uglavnom organskim metodama značajno se razlikuje od onog regularnog. Šta ga to izdvaja i koliko je teško proizvesti prirodan med, saznajte od pčelara Nikole Gavrilovića.

Ekološki koncept pčelarenja sve je prisutniji među pčelarima u Srbiji, odlikuje ga izostanak bilo kakvih veštačkih i industrijiskih načina prehrane pčela, njihovo lečenje i održavanje košnica. Samim tim i prirodno uzgojen med se sastoji od potpuno prirodnih sastojaka, minerala i vitamina.

Ekološki koncept pčelarenja prihvatio je i Nikola Gavrilović, mladi pčelar i poljoprivrednik inovator kako sebe naziva. Pčelarenje je započeo iz radoznalosti, a danas rado iz dana u dan istražuje i primenjuje metode koji će med još više približiti njegovom antičkom sastavu.

Na svom gazdinstvu u okolini Aranđelovca, na planini Bukulji poseduje 200 košnica sa pčelama i jedan je od retkih koji od nastanka košnice pčele tretira organskim sredstvima. Zbog toga njegove pčele žive i rade na prirodnom medu tokom cele godine.

Prirodan način proizvodnje meda međutim zahteva i nešto drugačiji pristup pčelarenju, neizvesnost i konstantno praćenje, ali i veliku zainteresovanost građana koji rado kupuju bagremov i livadski med ove vrste.

Sa kojim se izazovima se sve suočava i kako uspeva da odoli olakšicama konvecionalne proizvodnje meda, Gavrilović je ispričao za OrganicNet.

Kako je izgledao sam početak vaše proizvodnje?

Prve košnice sam naselio pčelama 2011. godine. U početku sam želeo da prenesem deo divljine u svoje dvorište. U to vreme išao sam često na izlete u divljinu, amaterski planinario, kampovao, kao većina gradskih ljudi bio sam željan što većeg dodira sa prirodom. Pčele su suštinski nepripitomljena bića, pčelinja košnica je divlji superorganizam, iz tog razloga želeo sam svakodnevni kontakt sa pčelama. Pratiti pogledom njihov rad, osetiti iz blizine specifičan miris košnice – prelepi su doživljaji, a čak i ubod pčelinje žaoke otvara čitav spektar jedinstvenih osećanja.

Negde oko 2013. i 2014. godine rešio sam da mi pčelarstvo bude profesija, prvenstveno iz razloga što sam izraziti individualac po svojoj prirodi. Imati svoje gazdinstvo, pored svih poteškoća, nosi jednu privilegiju: gazda si, nemaš poslodavca iznad sebe koji ti izdaje radne naloge, imaš prostora da donosiš odluke, možeš da ispoljiš svoju individualnost bez sputavanja, odnosno uz nešto malo sputavanja od strane konzervativne sredine.

Dobio sam mogućnost da postepeno uvedem sve inovacije koje smatram značajnim, da radim posao na svoj način, bez kompromisa, a naravno i da dobijem proizvod koji usrećuje ljude i pomaže im. Zato sam u ovom poslu.

tokomrada.jpg
Foto Nikola Gavrilović/ U svom pčelinjaku  

Koje sve vrste meda nastaju u vašem pčelinjaku?

Veći deo godine moji pčelinjaci nalaze se u retko naseljenim selima oko Aranđelovca, u Šumadiji. Na tom području jedina biljka koja značajnije medi je bagrem. Ponekad medi i divlja kupina, ali na njoj se sakupe simbolične količine meda, možda svega kilogram-dva po košnici. Ljudi koji se ne bave pčelarstvom često zamišljaju da pčele skupljaju veliki broj različitih vrsta meda - ako je u blizini livada – livadski, ako je u blizini šuma – šumski, ako su u blizini maslačci – onda med od maslačka....

bagremsuncokretvelika.jpg Foto: Nikola Gavrilović/Med iz Gavrilović košnica

 

Ali to se u praksi najčešće ne dešava tako. Od većine biljaka pčele sakupe minimalne količine nektara, vrlo često manje nego što je njihova dnevna potrošnja. (tj. više pojedu nego što sakupe) Da bi se dobile različite vrste meda košnice se moraju seliti na razne, stotinama kilometara udaljene, lokacije.

Na osnovu čega odlučujete kakav med ćete proizvoditi? 

Odlučujem ja, ali odlučuje i priroda. Poslednja dva aprila padao je sneg, baš u vreme kad bagrem treba da počne da cveta on je mrzao na niskim temperaturama, to je u 2016. godini potpuno uništilo prinose na bagremu, a u 2017. godini znatno ih umanjilo. Pa zajedno sa 2014. godinom (sećate se sigurno onog ciklona i velikih poplava te godine) koja je takođe bila nerodna, formirao se jedan čitav niz nerodnih godina, sa jedinim pozitivnim izuzetkom u 2015. godini. Osim bagremovog, moguće je dobiti seobom košnica još neke vrste meda. Ali to je sve skopčano sa dodatnim rizicima.

Selidbe su naporne, ne baš jeftine, a uspeh je neizvestan. Nekad seoba pruži lep rezultat, nekad si na nuli, a nekad si u minusu. Primera radi, 2016. godine selio sam košnice u opštinu Arilje, na velike površine pod pitomom malinom i kupinom. Dobio sam predivan med. U 2017. godini selio sam košnice na Frušku Goru, na pašu lipe, nažalost nije bilo viškova meda za oduzimanje (pčele su sakupile taman koliko im treba za njihovu redovnu potrošnju, ništa za pčelara.)

selidbakosnica.jpg
Photo Nikola Gavrilović: Selidba košnica predstavlja naporan i nepredvidiv posao

 

Bagrem i suncokret su bile dve jedine obilnije paše na teritoriji Srbije, sa značajnijim viškovima meda, sve druge paše su slabe i neizvesne. Poslednjih nekoliko godina, zbog klimatskih promena i bagremova paša je sve neizvesnija. Jedino je suncokret bio i ostao koliko-toliko sigurna paša.

Koje su njihove odlike?

Sortan bagremov med je potpuno providan, bledozelenkast, fantastičnog, nenametljivo slatkog ukusa, građani ga vole najviše zbog te osvajajuće slatkoće koju je teško prepričati rečima, mora se doživeti. Suncokretov je ubedljivo najbogatiji med polenom i mineralima. Iskusni poznavaoci meda rado ga jedu, ali dobar deo građana gaji predrasude prema kristalisanom medu. Naime, za razliku od bagremovog koji sporo kristališe, suncokretov med odlikuje izrazito brza kristalizacija. Narod to zove “šećerenje” meda – em je neispravan izraz, em sadrži blagu sugestiju da tu nešto ne valja. A kristalizacija je sasvim prirodan proces kome teži svaka vrsta meda.

Šta vas je navelo da se okrenete potpuno prirodnoj proizvodnji?

Sebe nikada nisam smatrao klasičnim poljoprivrednikom, već nekom vrstom poljoprivrednika-inovatora. Od početka sam sebi zadao cilj da napravim sistem kvaliteta koji će težiti da dostigne izvorni kvalitet meda, kakav je postojao na primer u antici, kada je med smatran hranom Bogova.

Tokom godina rada uspeo sam da zaokružim nekoliko suštinski važnih stvari u pogledu kvaliteta. Ali ima još puno prostora za usavršavanje. Ljubav i strast ka stalnom usavršavanju proizvoda me pokreću, bez njih bavio bih se nečim sasvim drugim.

Takođe ni tipično “brendiranje” nečeg što je konvencionalnog kvaliteta – nije vrsta preduzetništva koju cenim. Jedino me interesovao suštinski kvalitet koji mogu da branim i odbranim bilo gde u zemlji i u svetu, tako da drugačiji put u pčelarstvu za mene nije bio moguć. Sreća je što je ispalo da budem jedini pčelar u svojoj porodici, pa nisam ni imao od koga da usvojim konzervativne navike u stilu pčelarenja. Sa jedne strane prirodno pčelarenje zahteva žrtvovanje i posvećenost, jer to je dug put za strpljive i dosledne ljude, a sa druge strane pod žestokim ste pritiskom od strane kolega da se “utopite” u dominantnu pčelarsku praksu, da se ne “izdvajate”.

Ovi pritisci su savladivi, ali ilustruju otpore koji se javljaju prilikom svakog suštinskog (a ne “kozmetičkog”) inoviranja u radu. Napadi na prirodan stil pčelarenja ne dolaze samo od ljubomorne konkurencije, oni su i odraz duboko usađenog konzervativizma, pa donekle i kolektivizma, u dominantnom načinu razmišljanja. I pored svega toga, ja istinski uživam samo kada radim posao na svoj, poseban način. Naravno, kao i svi ljudi, volim one momente kada mi pristiže zarađen novac. Ali ni jednog momenta se ne dvoumim kada treba privremeno žrtvovati deo prihoda da bi se u budućnosti dobio veličanstven proizvod.

Za Vaš med često vezujete epitete: savršen, kvalitetan, prirodan, ali ne u svrhu samopromocije već zbog njegovog sastava. Možete li nam to pojasniti, prema čemu se danas ogleda kvalitet meda?

Marketing ne smatram “grešnom” pojavom. Ako ljudi nemaju informaciju da postojite, čime se bavite i na koji način radite - ne mogu se ni odlučiti za vaš proizvod. Znam da su ljudi danas strašno nepoverljivi, naročito prema izrazima: prirodno, ekološko i slično. Zato često objašnjavam svoje standarde kvaliteta. Nastojim da moj marketing ne bude praznjikavo hvalisanje, već detaljno objašnjavanje šta konkretno radim. Najpre sam na pčelinjaku uveo tretman pčelinjih parazita isključivo ekološkim sredstvima, zatim sam kompletirao zalihe meda da svih 12 meseci u godini, svih 180 košnica (koliko ih trenutno imam) živi i radi na prirodnom medu.

pcelinjak2.jpg
Foto Nikola Gavrilović:Košnice na gazdinstvu Gavrilović

 

Dakle, u moje košnice ne dospeva ni mrvica veštačke prihrane. Koliko mi je poznato, nijedan profesionalni pčelinjak u zemlji nema kompletirana ova dva elementa, bilo da je reč o organskom ili o konvencionalnom pčelinjaku (Naravno, dozvoljavam i mogućnost da grešim u oceni, da je još neki kolega isto tako sve to kompletirao, ali su vrlo male šanse za to) . Izraz savršen med prvi put sam upotrebio u 2017. godini, želeći na simboličan način da proslavim zaokruživanje jedne značajne etape u razvoju pčelinjaka. Prve tegle meda sa tim nazivom sadrže bagrem-suncokret med, koji je na više nivoa savršen: potiče iz savršenih košnica koje nisu nikada videle veštačku hranu, vadi se iz savršenog voska u kome nema rezidua od hemijskih tretmana, a sam med je savršen spoj bagrema i suncokreta, savršeno se dopunjuju što sam osetio posle prve kašičice meda.

Koliko je u ovdašnjim uslovima uopšte moguće imati organski med i kako dostići takvu proizvodnju? Da li i vaša proizvodnja ide ka tome?

Moj koncept je nešto drugačiji. Organska proizvodnja meda, onako kako je zakonski zamišljena, ne obavezuje pčelara na 100% zalihe meda u košnicama. Teorijski, po pravilnicima i zakonskim rešenjima, organski pčelar ima dozvolu da prihranjuje pčele šećerom dobijenim od organski gajene šećerne repe radi dopune zimskih zaliha. Sa druge strane, organski pčelar ima zabranu da drži pčele u blizini konvencionalnih kultura kao što su suncokret, voćnjaci, malina, kupina... Tako je u teoriji, kako je u praksi – ne znam.
Zajedničko sa organskom i mojom proizvodnjom je to što sam tretman pčelinjih parazita rešio na način koji je predviđen pravilnicima za organsku proizvodnju. Ovo sam sproveo dosledno i u velikom vremenskom kontinuitetu jer sam taj elemenat prihvatio kao logičan i suštinski važan. Drugi deo, oko izbegavanja konvencionalnih biljaka (makar kao pčelinje hrane) nije mi logičan. Uz niz nerodnih godina koje sam prethodno opisao, pčele bi u organskom režimu bile osuđene na više godina veštačke hrane – a šećer je ipak neprirodna hrana za pčele, makar bio i od organske repe.

Uvek pomislim da mi ljudi jedemo med uz mnogo druge hrane, mi smo biološki svaštojedi, a pčelama je med jedna jedina hrana milionima godina. Pa opet i mi smatramo med vrstom leka iz narodne medicine koji podiže imunitet našem organizmu.

Isto tako pčelama bez meda drastično pada imunitet, postaju podložnije raznim pčelinjim virusima, to je dokazano nizom naučnih eksperimenata. Dakle, iz nabrojanih razloga, o punom organskom režimu na pčelinjaku ne razmišljam, jer trenutno ne vidim način kako da napravim održiv sistem na tim principima.

Možete li nam ukratko objasniti šta je dovelo do toga da se u proizvodnju meda mešaju hemijski preparati, lekovi i veštačke neprirodne dohrane pčela?

Odgovor je komplikovan. Pčele imaju prirodnog neprijatelja, pčelinjeg krpelja, tretmani su neophodni, jer bi u suprotnom krpelj napravio pustoš na pčelinjacima. Postoji više vrsta pčelara. Postoje odgovorni i savesni pčelari koji primenjuju lekove i prihranu onako kako dobra praksa nalaže, dakle stručno, u skladu sa uputstvom, kad je vreme, dakle to su savesni konvencionalni pčelari koji primenjuju konvencionalne lekove i konvencionalnu prihranu, ali se maksimalno trude da ne ugroze kvalitet meda. Druga vrsta su nesavesni i “lako ćemo” pčelari, koji stavljaju u košnice šta im padne na pamet, i kad je vreme i kad nije vreme. Neka, uslovno rečeno, treća vrsta bismo bili mi koji težimo da supersavesno ili ultrasavesno radimo, pa ubacujemo u košnice samo prirodne elemente, koji ne ostavljaju tragove ni u medu, ni u vosku.

Dodatnu konfuziju na tržištu stvaraju lekovi sumnjivih proizvođača koji u deklaraciji naglašavaju da su u leku samo prirodni sastojci, ali vrlo često u njemu je nešto sasvim drugo, pa čak i zabranjene aktivne materije u pčelarstvu. Zato je, još jednom naglašavam, bitna selekcija informacija, nije bitno samo odabrati lek protiv parazita koji je formalno ekološki, nego onaj koji je suštinski takav. (od kredibilnog proizvođača eko lekova za pčele)

U principu pčele su vrlo otporna bića, njima nikakvo specijalno lečenje nije ni potrebno, razboljevaju se vrlo retko i to uglavnom kad ih čovek iscrpi preteranom eksploatacijom. Oko veštačke prihrane ne treba osuđivati savesne kolege, jer prihrana je u nerodnim godinama vrlo često jedini izbor mnogih pčelara, inače bi im pčele stradale od gladi. U razgovorima sa kolegama naglašavam da ovo što ja radim nije usmereno protiv savesnih konvencionalnih pčelara, čiji su proizvodi takođe kvalitetni. Moja proizvodnja je jedan kvalitet plus u odnosu na konvencionalnu proizvodnju, a nije mi ni najmanja želja da umanjujem kvalitet meda iz konvencionalnog stila pčelarenja.

Kako oni koji nisu upućeni mogu da prepoznaju pravi med? Koliko je to teško?

Ne može se prepoznati sa sigurnošću. Falsifikatori su sve bolji i bolji. Jedino laboratorijskom analizom. Ali i ona nije svemoguća. Laboratorijska analiza koja bi pokrila sve aspekte kvaliteta meda bila bi užasno skupa. Zato je važno kupovati med od osobe u koju imate poverenje.

Kakva vi pitanja najčešće dobijate i brinu li građani uopšte o tome šta kupuju?

Кao što je svaki pčelinjak priča za sebe - isto tako i svaki građanin je priča za sebe. Naravno da brinu. Ostao mi je u upečatljivom sećanju jedan građanin koji me je 15 minuta gledao pravo u oči, dugo se premišljao, a onda se najzad odlučio da kupi teglu meda. Pitanja sam dobijao baš najrazličitija. Na primer vrlo često me pitaju da nabrojim katalog zdravstvenih tegoba koje med leči. To je domen alternativne medicine i smatram da pčelari ne bi trebalo da se time bave, njihovo je da proizvedu najbolji med, a ne da propisuju terapije.

Volim direktnu komunikaciju sa građanima, ona mi pomaže da uvidim da li sam na pravom putu. Najveće priznanje koje sam dobio do sada dao mi je jedan gospodin, Beograđanin od 90 godina starosti, on je u svom životu probao med sa raznih pčelinjaka u raznim istorijskim razdobljima, ali stalno ponavlja da bolji bagremov med od mog nikad i nigde nije probao. Neki građani protestvuju oko cene meda, pitaju zašto je “skup”, iako nastojim da odredim cene koje će biti tek neznatno veće od cene konvencionalnog meda. (vrlo česta je i obrnuta situacija, da konvencionalni med bude skuplji od mog) Ideja mi je da proizvodim najkvalitetniji med cenovno dostupan većini građana, a ne samo bogatoj eliti. Razumem i socijalnu situaciju u zemlji, pa ipak kvalitet mora da ima makar pristojnu cenu, inače ne bi bio kvalitet.

***

Imajte u vidu kakav med kupujete i od koga. Brinite o tome šta koristite, med je hrana i lek i treba da bude najboljeg kvaliteta. 

Join now or Login to leave a comment

You might be interested in:

Are you a certification body? Join as company